Zagreb poslije tebe

Započela sam crticu o Zagrebu povodom preseljenja.

Sjećanja, kad ih vidim zapišem postaju opasna. Iskradaju se i kao utvare oplakuju secesijske zgrade i hvalospijeve socijalističke kvartove. Ja živim u bijeloj radničkoj kući sa tri balkona s kojeg ljeti vise pelargonije i štalom u dvorištu. Kao mala nisam mislila da će se za mene interesirati oni koji žive pod visokim stropovima.

Šta će mi visoki strop kad imam dvorište - mislim si ja. Provincijalka - misle oni, ali svejedno im se sviđam.

Ako nekog zanima, prvi susret sa Zagrebom pamtim po slomljenoj desnoj ruci - Klaićeva, hroptava pluća - Srebrenjak. Povod - kašalj. Potajno sam ga voljela jer bi me, nakon pregleda, vodio u staru slastičarnu na Ilici. Ja ću i dalje hroptati u doktorove slušalice i puhati u uređaj za spirometriju, a on će mi i dalje biti karta za Zagreb. Mislila sam, sve dok jednog dana nije sam od sebe nestao i prestao. Možda od jednogodišnjeg odlaska na more, sirupa od lovorovog lista i šećera ili kristala koji su se punili pod vodom i suncem. Koji god razlog izlječenja bio, moja veza sa Zagrebom je bila prerezana. Možda i bolje jer je zviždukanje u plućima mamu dovodilo do ruba živaca. Trebalo je naći novi povod za susret. Iskustva iz djetinjstva su nabijena puno jačim emocijama, dok ova kasnija samo su posrednici i nastavak logičkog slijeda. Srednja škola, fakultet, posao. Koliko je razmaka između potonje zapisanih riječi na papiru, toliko je i u životu. Malo, ali dovoljno da se stigneš udebljati.

Zatim sam nakon babicine smrti htjela zapisati nešto više o njoj. Ljudski je bojati se zaboravljanja osobe koja te naučila što je nježnost. Zaboravila sam u prethodnim zapisima spomenuti nasljeđeni set šalica s pažljivo oblikovan drškom, oslikane rozim cvjetovima, iz kojih je teta B., babicina kćer, pila svoj jutarnji kapucino, dok sam ja tamanila salamu. Proizvodi iz dućana su u našoj kući bili nepoželjni pa bih rado odlazila do Tete B. na vratinu iz bijelog papira za zamatanje i bijele žemlje. Nakon 90-ih ljudi su se bojali svačega i svakoga, ali ne i bijelog brašna. Isprobavanje odjeće i naušnica na klipsu za koje nije trebalo imati izbušene uši, broševi, skandi križaljke, mali ruski metalni kalendar koji se svakodnevno trebao okretati, mehanički sat, ladica s mentol bombonima i nožem za guljenje jabuka, hladna voda iz bunara u kojeg su ponekad bacali vapno i strah od pada u nj, duboka kašeta za krumpir u podrumu, slatki mošt, slama u štaglju, drveni zahod i natrgane novine umjesto wc papira. Sad se probajte sjetiti nečije kuće u koju ste rado odlazile kad ste bile dijete. U toj kući se zasigurno nalazio jedan ili više predmeta koje ste uvijek tražile da se iznašaju pri vašem dolasku. Naprimjer, pisaća mašina, posebna knjiga ili sasvim neka druga tričarija obogaćena iznimnom vrijednošću koju samo dijete može pridati naizgled običnim stvarima.

Voljela bih još jednom uvući nogu u kožnu čizmu s niskom potpeticom, popiti vodu iz zajedničkog lončića i sačekati da sat otkuca puni sat. Fizički muzej ovih uspomena uskoro će se ugasiti pa ih stoga zapisujem dok još uvijek imaju zvuk i miris.

Posljednje dvije godine provela sam na Mediteranu, a u blizini mora teže je biti tužan pa se tako čovjek bavi svakodnevnicom, romantizira i zaboravlja. Postaje poročan i ne zapisuje. Kontinentalno blato vuče prema dolje i prema unutra. Prizemljuje. Ti si jedina žena u mojoj obitelji koja u osobnom albumu čuva fotografije sebe u plavoj kuti i s cigarom. Nisi jedina za koju je moja baka govorila da je kurva. Vjerujem da ne može prežaliti što je svoju plavu kutu zamijenila stajanjem u govnima.