Živjeti u lakomosti

Cetvrtkom navecer, u mjesecu listopadu, pohadala sam tecaj u kojem smo glinu pretvarali u manje ili vise korisne predmete. Cetvrtkom navecer, potom, mariniram tofu za petak ujutro. Umjesto svinjske masti na tavu cu izliti maslinovo ulje. U mom stanu nema mjesta za desetolitrenu banju za mast. Zrcalim svoju okolinu i izvjestaceno oponasam njihove kretnje. Pa ipak, cetvrtkom navecer na okretistu ZET-a kupujem kuhani kukuruz. Pogresno nazvan pecenikom, iako je kuhan, s malo soli. Kako zubima pohlepno zaranjam u klip, tako voda curi po dva broja prevelikom baloneru i crnim koznim cizmama. Vanjstinom pripadam Berlinu, samo sto bi mi umjesto kuhanog kukuruza, u ustima ravnodusno trebala stajati cigara. Gledam u prolaznike i pitam se primjecuju li neprilagodenost moje unutrasnjosti, divljinu srne koju je moj deda onomad zamalo pokosio traktorskom kosom. U jarko osvijetljenom autobusu mogle bi me izdati ljuskice kukuruza zapele izmedu zubi. Nastavljam iz lakomosti zivjeti u gradu u kojem ne zelim umrijeti.