Varanasi 71 000

Nije mi važno gdje živim, sve dok znam gdje želim otići umrijeti. A što ako nećeš naslutiti kraj, upitaše, može li se u dnevnim novinama pogledati kakva najava slična vremenskoj prognozi? Taj program ne bih prebacila.

Još pamtim smrad krvi naše umiruće bijele mačke i ne bih htjela nestati nenajavljeno, od sunca se krijući u sjeni automobila, prigušujući svoje uzdahe. U vremenima poput ovih bojim se da ne odrežu avionsku liniju s gradom u kojem želim umrijeti. U mojem studenom, a u tvom novembru 2015., stigla sam prvi put tražeći ulicu S.H. Muvekita. Netko će ovo pročitati i prisjetiti se buke barova u ulici S.H. Muvekita, ja ću se prisjetiti svoje naivnosti i uplašenih smeđih očiju. Molila sam i Grad me posvojio krivotvoreći rodni list. Nije mi važno gdje živim, sve dok znam gdje želim otići umrijeti. Zabavljale su me smaragdne zelene table i imena koja se do tad nisu nalazila u mom imeniku. Napravit ću dugu pauzu od skoro dvije godine prije nego što ću te vidjeti ponovno. U tom hiatusu, dogodio se i minuo jedan život. Život koji mi ne bi dopustio da umrem tamo gdje želim umrijeti. Bojim sam se da se u međuvremenu ne spotaknem na ulici i nestanem iz nekog banalnog razloga u gradu u kojem ne želim umrijeti. Vjerujem da je svakome suđeno da pronađe svoj Varanasi i Ganges u koji želi biti prosut.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne. (V.P.)