Sretna prva polovica 2020.

Moja ti,

Kad bih ti ukratko ispričala tebi u posljednjih godinu dana između povratka i odlaska, rekla bih ti da si probušila uši i da imaš kutijicu prepunu neobičnih naušnica, a kosu vežeš u rep barem 3 puta sedmično. Zbog tih naušnica, on te uvijek prekori s jednostavnim: ''a baš moraš biti posebna''. Prošlogodišnja ti bi ti se smijala da zna da si se spetljala s nekim poput njega. Prošlogodišnja ti ne zna u kakvog je muškarca odrastao, koliko teškog, tebi baš privlačnog, tebi sličnog. Sad tisućama kilometara daleko, dok ti se repovi nekih novih, ali jednako tvojih, mačaka uvijaju oko nogu, zabravit ćeš na njega čim posadiš svoje prve rajčice na nataloženoj i stoljetnoj vulkanskoj prašini. Ali mislit ćeš što bi bilo, kad bi bila malo manje ti, a malo više željna svega onog što ti cijeli život priželjkuju.

Kad bih bila malo manje ja, ne bih se budila u autu spuštenog sjedala da u 6 ujutro obiđem velebitske vrhove. Kasno je nedjeljno predpraznično veče i teta u dućanu ti možda namjerno nije skinula ovitak od čajne, nedjelja joj je, a ti bi baš jela salamu u nedjelju navečer. Ma to mi je da ne umrem od gladi sutra, ženo. Salama i tost. I posljednji zalasci u Lici. Carinik me večer prije toga pitao kud sam pošla. Na planine. S autom starijim od mene, s ljudima koji će u istom danu ispjevati sevdah, popraviti ti auto, s kojima ćeš doživjeti dane koje ćeš u narednim godinama sanjati noću. Takvi ljudi su jedini razlog zbog kojeg bih spustila sidro u našim zemljama, jedini zbog kojih se jedra vraćaju tamo otkud su vjetrovi odavno otpuhali sve dobro. Da nema takvih, odavno bih.…prerezala pasoš? Ma ne bi budalo, vredniji je od para. Zamišljam i prolaze me trnci kad pomislim na oči par nijansi smeđije od mojih. Grad je prepun drugačijih, lagala bih kad bih rekla da ne osjećam strah pred dječacima mog uzrasta što izviruju iz betonskih ruševina, s ruksacima na leđima tumaraju prema šumskoj prosjeci koja će ih izdati ako u džepu nemaju dovoljno novčanica. Bojim se da će me za 50 godina udžbenici i nečija djeca osuditi, kao ja one što u svojim zidovima nisu skrivali Židove. Utopljeni, prebijeni, pothlađeni, bijedni, gladni, ne marimo sve dok su to oni čije namjere sami sebi protumačimo i živimo u svojoj istini.

Taj dan je započeo loše, nit naši nit Norvežani nisu predviđali da ćemo izmaći kiši tog vikenda. Već je prolazilo podne i pomisao na još jedan vikend proveden u ravni, u poznatom među nepoznatima, stvarao mi je osjećaj nelagode. Najgore što se može dogoditi je da zapnem negdje prije Karlovca sa 3 izgrebana cd-a, ali manje zlo nego sa svojim mislima kod kuće. Drugo najgore što se može dogoditi je da shvatim da još uvijek pokraj tebe ne mogu biti mirna. Jedan dio grada u modro je obojila Una, a drugi plavičaste oči moga prijatelja. Sigurna sam da te nakon 5 godina prvi put grlim kao prijatelja, tebe zbog kojeg sam stekla i zagrlila bezbroj drugih. Tebe u kojem vidim onog kojem ne mogu poslati pismo. Anđeli nemaju kućne brojeve.

Tog dana, ne proklinjem nikog, ni kamen, ni svoju sporost i nespretnost, ni ravnotežni sustav svog tijela kojem su potrebne tri točke, makar 2 noge i 1 ruka, ili 2 ruke i 1 noga. U planini ne govorim, već sam na samosaslušanju. Mogu hodati satima, a ako izgubim iz vida crveni krug sa bijelom sredinom, staloženo se vratim prethodnom i pitam za smjer. Ne kudim se, niti omalovažavam kao pred drugima da bih opravdala svoj položaj u svemiru. Lakše je u samoći, pred granama bora krivulja, iskriviti usne u osmijeh. Nastojim bešumno koračati šumom, ali odaje me miris medvjeđeg luka koji mi se zalijepio za gležnjeve. Srećem mnogobrojne nove vrste biljaka, mislim na svemir o kojem ne znam ništa i opravdavam svoju nezainteresiranost time što mi još uvijek nepoznate vrste pužu pod nogama. Mislim na dijete iz svog razreda koje me upitalo oštećuje li raketa ozonski omotač kad je pošaljemo u svemir.