Sada živim tamo gdje lišće ne pada

Donedavno je za utopliti oči u listopadnoj šumi bilo dovoljno prekoračiti cestu, susjedovim ovcama uzvratiti meket i uz noge voditi crnog psa, koji im odavno ne zadaje ni najmanji tremolo. Jesenas je za isto potrebno prvo hodati, voziti se busom pa vlakom, uspinjačom se nadviti nad gradske vrtove, Tirensko more i bazene okružene palmama dok je nepoželjno biti okružen ljudima.

Potrebno je pobjeći od nadmorske visine koja jednači s nulom, od šumova mora i krikova galebova, obrgrliti uši njeznim ptičjim pjevovima i oprostiti pokoji graktaj vranama.

Uskoro, opet negdje drugdje bit će dovoljno prekoračiti cestu jer sam uvjerena da bez šume na dohvat nogu, bezglavo prosipam sreću.