Prema zapadu

Oblaci su nalik istucenim bjelanjcima za mamin kolac sa jagodama i pudingom od vanilije. Pokusavam u njima pronaci oblike zivotinja koje inace jasno vidim sa zemlje. Nista. Moj mozak ne uvida slicnosti. Dvojica djecaka dva reda ispred mene zasigurno s lakocom mastaju.

Jezera reflektiraju zalazak sunca, obojena u krvavo crveno. Danasnji zalazak neciji je posljednji.

Dva sata me dijele od susreta s njim.

Ne trebam u skucenom avionskom wcu popravljati sminku, niti je nemam. On voli i moje lose strane, temperamentnost i klempave usi, bore oko ociju prije 30e, los humor. Ja volim njega.

Rijeka koju gledam je u pocetku tananim kistom izbrazdala reljef. Desecima kilometara u drugom pravcu slikar se odlucuje za broj deblji kist i rijeka sad nalikuje zmaju koji svoje pritoke riga na sve strane. Neustrasiva je ona poput zmaja, ljudska ruka ju nije ukrotila, meandridra iz inata i daruje ljudima plaze. Ljudi su krotki, pokorni i kratkoga pamcenja, ljeti vole lezati na plazi.

Sunce zalazi za horizont. Kao na zapad, kao da idemo na zapad. Pokoji putnik pokusava mobitelom fotografirati tu daleku crvenu tocku, ali ne moze vjerno uloviti nijanse neba. Samo onaj isti slikar, sto je tananim kistom od rijeke stvorio zmaja, moze.

Plavicasti mrak. U prozoru promatram odraz svojih nogu, privlacnije su, ne primjećuju se dlacice koje iznad koljena ne brijem.