Poklonjena riječ

Naidem na sliku nas s dana diplome i shvatim kako bi u starosti lako mogla pomisliti da je to jedan od onih trenutaka u kojima sam sigurno bila najsretnija. U tom trenutku, cini se, imamo sve - trenutak stvoren da se nad njim u starosti place. Neko te upita zasto periodicno odbacis sve sto imas?

Imitiras zmije ili zen budizam, bleso?

Da rastes ili da budes laka?

Slike lazu i samim sadrzajem bez potrebe za filterom. Danas, gledam te bez zavisti manja P.

Ono sto ne postoji na slikama, a neces zaboraviti-

Trudnica prilazi drugoj trudnici na Trgu republike i njihov zagrljaj je u namjeri srcan, ali nespretno zaustavljen mesnatim klupkom (mn. klupkima?) koje su saplele.

Djevojka u vlaku prema Ceskoj cita Kunderu.

Ti mi sklanjas ostatke divljih borovnica s lica i cekas par tjedana da dodem po prvi poljubac. U svakoj tvojoj rijeci ima barem jedno nepotrebno h. Sto da smo manje vremena potrosili na objasnjavanje istih? Na sto bi potrosili to silno vrijeme?

Dragi su mi oni sto ti poklone nepoznate rijeci pa ih usvojis u svoj rjecnik i ponosno izgovaras.

Kad me sretnes, ne pitaj me za nausnice, vec tko mi je poklonio tu rijec na dan koji nije ni Bozic ni moj rodendan. To bi me razveselilo.

Mozemo li ovaj zivot iskoristiti samo kao promatracku probu..

Igrati je rizicno. Uostalom, sto me briga - ti si na potezu.