Pismo djevojčici

Htjela bih ti reći da ćeš,

bližeći se tridesetoj ostvariti svoje želje za koje ni slutila nisi da čuče u tebi.

Poznavat ćeš mnogobrojne koji će ti pisati na stranim jezicima kad prolaze kroz tvoj grad.

Istodobno nekima nećeš više imati što reći na svom jeziku i žalovat ćeš, ponekad, što se više ne sastajete pod mjesečinom.

Opravdavati se za svoj broj veći osmijeh, svoj glas, kretnje i kamenje koje si zbacila s ramena.

Još nisi naučila sve, ali htjela bih ti reći; kosu ljeti veži u rep, ne gužvaj u džepu svoj rodni list i prestani živjeti u imperfektima. Podigla bih te kao što drugi nisu, ponijela te na najviše planine i poklonila satove stranih jezika da lakše pronađeš sebi slične. Kad bih te mogla voljeti od prapočetka, ostavila bih te suhih obraza, i ruku nepoderanih od kukuruza. Poslala bih ti na stotine slikovnica. Ne one o princezama koje čekaju na prinčeve. Više hrabrih Kajsi, a manje malih sirena i snjeguljica. Objasnila bih ti da će ljeta trajati sve kraće, bez obzira na koju geografsku širinu pobjegneš.

Izaberi, ili ćeš naučiti kako ozeleniti zime ili kako zavoljeti bjeline. Nema ti druge. Ali ne mogu, Latice, tebi više ništa reći, mogu govoriti samo drugim djevojčicama koje se jos gužvaju u 13icama od Glavnog do trga, teško dišući u gomilama ili za obiteljskim stolom, obuvaju cipele svakog jutra. Ne postoje, Latice, noćne zubić vile, jastuci su postali preteški za njihove ruke, niti netko tko bi djevojčicama izvadio kamenčiće iz cipela. Morat će se sagnuti same.

Ipak, saznat ćeš, postoje oni koji doručkuju samo Nerudu i žuti Pueblo. Sačuvaj ih. Ovaj put.🍀