Ona koja je pokradena

Usput rečeno.

Jučer sam iz ladice sjećanja izbrisala sve što nosi tvoje ime. Da se barem izgubi u dubinama kanjona koje samo ti poznaješ. Naše rijeke utječu istom moru i svejedno im je odakle izviru jer njihovi ioni će ionako zajedno obići cijeli svijet mijenjajući samo naziv vode kojoj su podarili postojanje. Rijeka dopušta da se preko nje izgrađuju mostovi, a nama nikad da prestane biti bitno s koje strane obale smo napravili svoje prve korake.

Ako zaboravim tebe, pristajem da zaboravim i nju,

ponegdje u visinama i nizinama zelenu, a ponegdje plavu, onu koju cijeli svijet želi utješiti misleći da je slaba,

onu koja je pokradena, a pred svakim iz džepova vadi dlanove pune jabuka koje je skrivala sve te godine zajedno sa knjigama i fotografijama izgubljenug lica.

Onu koju su napustili bosih nogu da bi joj se vraćali prvog dana svakog ljeta i zamijenili bešćutnost njezinim slatkim beznađem. Lako za nas, ali ne pristajem da zaboravim nju.