O ljubavi《koju mislimo da zaslužujemo》

Iako smo zbog sveopće propasti vrijednosti bivanja izbjegle iz vlastitih domova, i iako za nas, u redu, stoje ruke što listaju knjige, vraćamo se hrapavim i teškima, misleći da smo samo takve zaslužile, dugujući našim pretcima nastavak njihove patnje, Bez izbavljenja, Pletenje istog kola, Nabadanje na trnove staroga svijeta.

Ovoga puta želim, Rasplesti pletenice, odrezati kose I čvorove. Želim ne osjećati krivicu dok se budim u U kući u kojoj su prozori okrenuti ka jugu. Odbaciti jezik kojim su me grdili, Ljubiti u drugom u kojem postoje članci koje moram stavljati ispred riječi makar im ne osjećam istinsku svrhu.

Ne želim ti predbacivati što kao mnogi godinama nisi gradio odebljalu kožu na kojoj su gasili šibice.