Krumpiri

Zamislite da smo rođeni kao krumpiri.

Rasli smo nekoliko mjeseci u sjenci kukuruza ili kakve grahorice. Jednog dana krumpirove zlatice su naličja naših krošnji okitile svojim narančastim jajašcima. Vjerovao sam da je to ono što ljudi zovu vrtna zabava, na kojoj ću svima ispričati o svojim gomoljima koje vučem još iz peruanskih Andi. Nedugo nakon toga, na listovima sam osjetio njihove čeljusti. Pod naletom bakine čizme, neke su privremeno zaklon potražile na susjednim paradajzima.

Umjesto iz maternice, bivamo izvučeni prašnjavi iz zemlje. Nečije ruke, ako nisu bile zaštićene rukavicama, još će danima nositi ostatke naše posteljice duboko pod noktima. Strpani smo u kut kakvog tamnog podruma ili špajze. Na samom dnu drvene škrinje,

cijelu jesen su nas tijela naše braće pritiskivala, a mi nikad nismo došli na red da cvrčimo u dubokom ulju nedjeljom. Zima je prolazila i dalje nas nitko nije izabrao kako bi nas savio u kakvu krumpirušu. U potpunosti prepušteni podrumskom mraku, travanj smo dočekali smežurani i sitni poput staraca od kojih mladi na ulici ponekad skreću pogled.

Na proljeće smo se probudili kao jeleni, ružičastog i bijelog rogovlja - proklijali smo i to nam je dalo nadu. Pitam se je li osjećaj isti kao kad ljudima izbijaju prvi zubi?

Vraćeni zemlji, iznova smo rođeni da rađamo.