Kad ste otkrili da odrasli lažu?

Kad ste prvi put otkrili da odrasli lažu? Posveta je to i spomen na osmogodišnje čekanje na školski autobus. Na pragu novog tisućljeća, nekoliko nas pored spomenika Narodnooslobodilačke borbe u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni iščekujemo bus i našeg vozača J. Nitko od nas, vjerojatno, u početku nije razumio što taj spomenik znači, niti tko su ljudi čija su imena bila uklesana u mramornu ploču kamenog spomenika. Spomenik je za nas značio zaklon od vjetra tijekom hladnijih dana, a metalne izblijedjelo crvene zvijezde koje su mu činile ogradu bile su poligon za naše dječje olimpijske igre -preskakanja, vježbe ravnoteže, tron za proglašenje pobjednika. Vozač J. je za 2000. godine imao nepoželjno ime iz kategorije S. Tad smo, čuvši od starijih, druge đake dijelili na nacionalne kategorije b., H. velikim slovom, š kojoj sam pripadala ja, a o kategoriji s se šutjelo jer su je tad svi htjeli što brže zaboraviti nadajući se da je izbrisana. Na spomen kategorija, blago rečeno, nek bude neugodno našim roditeljima koji su nas ranih 2000ih otpravljali u školu s otrovnim mislima o našim školskim prijateljima i izbrisali iz rječnika riječi drug i drugarica. U tih 8 godina spaljeni su Blizanci, pratio se Big Brother, slali smo pjesme bluetoothom ili infracrvenim, skupljali pokemon žetone iz smokića, ljepili žvake po autobusnim sjedalima. Ja sam tijekom vožnje busom promatrala kuće i zamišljala kako su prozori njihove oči, a rolete kapci. Obećavali su da će na naše pristanište uz raskrižje postaviti pravu pravcatu natkrivenu stanicu koja bi nas štitila od kiše. Roditelji tad nisu dovoljno glasno tražili, pretjerano brinuli za našu sigurnost ili nas slikali mobitelom, zbog toga niti jednu sliku nas djece sa stanice niti nemam. Ovo potonje im nije kritika. Nismo je dočekali, ali mlađe generacije jesu. Stanica je postavljena nekoliko metara niže i đaci se više ne moraju izmicati pred autima koji dolaze iz sporedne ulice. NOB-ov spomenik je zarastao, imena boraca sa mramorne ploče otrusila su se, a zvijezde su pohrđale. Za mene to raskrižje više nije spomenik NOB-u, već jednom osnovnoškolskom dobu. Danas, dok od stanice pješačim do svoje kuće, potrebno mi je svega stotinjak koraka.

Dok mi se prije mi taj put u dječjim nogama činio toliko dugim i sporim da bih zamolila vozača J. da me pri povratku ostavi ispred kuće.

Na stanicu, osim mene, dolazilo je još nekoliko djece iz kategorije H. i B.

Jednog polugodišta na stanici nam se na kratko pridružila djevojčica iz imućne obitelji i pokazivala mnoštvo poklona koje je dobila za Sv. Nikolu. U meni se stvorio jad i ljubomora. Jednog drugog polugodišta na stanici nam se pridružila djevojčica Lj., nosila je cvjetno ime, i ne sjećam se više tko je bila zapravo, ali svi su govorili da je došla iz dječjeg doma. Ne znam jesam li se posramila svoje bezrazložne ljubomore na onu drugu djevojčicu. Djevojčica M. nosila je naočale i obrazi bi joj se crvenili kad bi ubrzala korak, učiteljica bi joj uvijek pohvalila sastavke. Lijepo je pisala. Smijali smo joj se jer se crvenila, meni i još jednom su se smijali jer smo imali klempave uši. Svakom smo našli manu, a ponekad smo za ruganje koristili i kategorije. Mislili smo da je sve što rade i odrasli, na neki način, ispravno i opravdano.

Kad ste prvi put otkrili da odrasli lažu?