Još uvijek poznaješ moje lice

U školu si išla samo da bi naučila pisati i čitati,

stoga se pitam tko te naučio pripovedati o svemu i svačemu i između rečenica praviti dramske pauze.

Ti i ja nikad nismo nigdje prostorno putovale skupa, ali vremenske smo putnice kojima ne treba pasoš. 1940-tih, stajale smo nad partizanskim grobovima, hladile se pod lipom i pjevale joj, okopavale vinograde "baruna" za šaku dinara. U mojem izmaštanom sjećanju, Zagorje je izgrađeno samo od drveta, vile se šuljaju po tamnim šumama i rifljaju svoje haljine na potocima Slanog potoka. U kredencima neodoljivo dišeju jabuke i kuruzna melja. Malu pločicu s kredom spremam u školski zavežljaj, samo nedjeljom jedemo meso i idemo na mešu. Jednog dana učiteljica židovka se ne pojavi u školi, a austrijski baruni nestanu iz svojih dvoraca. U krošnjama lipa izvješena su tijela s poznatim licima. Ipak, na nas nije došao red.

Ti i nakon dva rata šaliti se umiješ.

Jel i ti, babica, znaš voziti auto? "Ne, ja samo tačke znam."

Nabrajaš svoju djecu i treće, pokojne, se zbog staračke demencije ne možeš u taj čas sjetiti, a kad uspiješ, bolni grč pokosi tvoje lice.

Tvoje sudice, u koje vjeruješ pobožno koliko i u Boga, dosudile su ti dugu osamljenu starost daleko od tvog zavičaja. Buniš se protiv nemoći. Popila buš draminu, veliš, pa bumo se otpeljale nekam.