Italia

Kažu da je na dobre stvari potrebno dugo čekati. U ovom slučaju, početak mog novog proItaljekta se odužio za stotinjak dana zbog sveopćeg korona kaosa. Iako svoj svakodnevni život pretjerano romantiziram, u stvarnost me vrate lokalni i globalni problemi. Osobito oni koji se tiču moje struke – zaštite prirode i okoliša. Sve dok ne privedemo kraju formalnu edukaciju, život teče linearno i ne ostavlja nam previše izbora da ponedjeljcima živimo onako kako želimo. Nakon 20ak godina edukacijski sustav nas ispljune iz čvrsto stegnutog i krutog, ali sigurnog zagrljaja koji obećava bolju budućnost jednom kad nas pusti. Otkako sam diplomirala, zadnje dvije godine pokušavam dokučiti odgovor na pitanje što zapravo želim raditi svakog ponedjeljka i mislim da mi je napokon uspjelo. Sviđa mi se biti učiteljica i od djece učiti i biti pitana pitanja na koja odgovor moram potražiti u knjigama ili glavama svojih prijatelja. Ne sviđa mi se podilaziti onima koji poslove obavljuju radi vlastitog prestiža i bez da se pitaju ima li to što rade uopće smisla. Skrivajući se od besmisla, opet sam pobjegla u Italiju. U ovom prvom postu pokušat ću dočarati kako otprilike izgleda moj radni dan i zašto je ovdje lako biti sretna.

Talijani su po mnogočemu slični Balkancima, ali doručak koji se sastoji od 2 keksa i kave, kao jedna Panonka, ne mogu prihvatiti. Srećom, ovaj put ne živim s Talijanima pa ne moram slušati njihove komentare na moj, njima neprihvatljiv slani doručak.

Naše radno mjesto je zaštićeno morsko područje Area Marina Protetta Punta Campanella, u južnjačkoj regiji Campagna, do kojeg se valja voziti pola sata, a onda još prehodati sedlo da bi stigli do samog zaljeva Baia di Ieranto. Na pola puta svraćamo do umirovljenog parkočuvara S. čiju kavu s limunom čak i ja, kavomrzac, rado pijem. S. govori na čistom Napolitanskom koji s talijanskim ima veze koliko i slovenski s hrvatskim. Dakle, svaka deseta mi je jasna, kimamo čovjeku i smijemo se. Da, doslovno kuha kavu s limunom koji je zaštitni znak našeg poluotoka i u običnoj šetnji možete pokupiti par komada s ceste. Terasasti nasadi limuna i maslina obilježavaju krajolik već stoljećima, a na vulkanskom tlu rastu najfiniji susjedovi paradajzi. Vrtlar P. pak govori na talijanskom i sam obrađuje hektarske maslinike s kojih se pruža pogled na otok Capri. Nakon kave, spustimo se u uvalu i radni dani se za sad svode na kajakarenje i razgovor s posjetiteljima koji u zaljev dolaze autoriziranim i neautoriziranim brodicama. Uvala je zaštićena prvenstveno zbog prostranih livada posidonije, morske cvjetnice, koja raste na morskom dnu te je već desetak godina pokušavaju sačuvati od uništenja pružajući nautičarima alternativno vezanje za boe u drugim zonama zaštićenog područja. Posidonija je također prisutna u Jadranskom moru i strogo zaštićena.

Politika parka je jasna, ako posjetitelji ne shvate vrijednost tog područja, nerado će prihvatiti pravila i postavljene restrikcije, stoga park puno vremena posvećuje edukaciji i informiranju.

Ako je dan miran, obilazim morske špilje, ronim i manje-više uspješno, prisjećam se Beskralježnjaka s druge godine faks, spašavam divovske ose od utapanja, ili samo plutam na površini mora zajedno s galebovima. Još jedan važan dio posla je skupljanje plutajućeg smeća; plastični omoti, boce, čepovi, baloni.. Sve ono što smo koristilli ravno deset minuta, sastojak je slane plastične juhe. Prividno ukusan plijen za ptice, ribe i druge morske organizme u konačnici završava i u našem tanjuru. Najljepše od svega je vratiti se kući našem cimeru - irskom seteru Teu!

Pula, 2016.