Bilo mi je 25

Bliži mi se 26. i nikad me više nije bilo strah jednog najobičnijeg broja. Priznajem, brojevi često ulijevaju velike strahove. Strah od niske ocjene, strah od stanja bankovnog računa, strah od sjedanja u pogrešan broj tramvaja. Bojim se jama dubljih od 100 metara. Volim brojiti drveće, mjeriti njihov opseg i dovikivati brojeve prijateljima dok se probijamo kroz veprinu. Zvijezde su neizbrojive kao i jesensko lišće. Više razumijem ono neizbrojivo.

Iz jednog kuta se čini malenim, a iz drugog je velik i olovka odjednom potroši previše grafita kad ga ispisujem. Nekad sjednem i priznam da sam umorna. Nekad ništa sadržano u tih 25 nema smisla. Nekad tih 25 sadrži najmanje 50 jer je u nogama milijun koraka i stotine listova neispričanih priča. Ponekad mi je žao što sam vas odslušala, to je bilo jedinstvenih i nepovratnih 10 minuta u mojih 25 godina. Što da radim s vašim strahovanjima, nadanjima i fotografijama? S druge strane, fotografije su jedino što posjedujem.

Ponekad se poželim okrenuti i zatvoriti vrata glasno, ali bojim se da će u tišini srušiti moju šumu. Već su započeli. Krvnici.

Počinjem razumijevati želju i potrebu za reprodukcijom jer tražiti smisao i nailaziti na visoki betonski zid u svakoj ulici nema previše smisla. Ljudi si pridavanjem uloga pridaju i smisao. Kako drugačije?

U poljskim planinama sam vidjela budistički hram. Možda smisao stanuje tamo. U osamama lišenima fizičkog dodira.

Nekad se uhvatim da ti govorim kako mi nije 18 da ovo moram prolaziti, jer je lako kad imaš 18.Zanima me šta 18- godišnja ja misli o tome. Ponekad ti se čini da ti je Netko putem potajno trpao kamenje u stražnji džep ruksaka.

Uspori. Dobit ćeš kaznu za prebrzu vožnju.

Sreća je u blatnim njuškama koje te jednim pogledom tjeraju na prosinački zrak.🍀