20-minutni put

Od svih mjesta u kojima sam do sad živjela, duže ili kraće, na Pulu sam se najlakše navikla.

Možda je tome tako jer imam više para nego prije, auto koji ide, posao koji mi je drag, i ne živim sama pa su kućanski poslovi i stanarina prepolovljeni na pola. S 28 postajem praktična žena i ne trošim novac na povratne karte.

Možda je do sunca, iako mi je u stanu hladnije nego vani, nemam pećnicu i prozori ne gledaju na jug kako sam to zamišljala.

Možda je do ljudi. Čine se topli, ne zadiru u tuđe zivote ili ih samo ne poznajem dovoljno što mi odgovara jer ih niti ne težim upoznati.

Nisam vise na omladinskom projektu i imam previse učenika čiji mi problemi i ispričane priče potroše svu empatiju koju mogu izvući iz sebe. I to je potrošno, naučit ću. Ne pravim se, kao prije, da me više od toga zanima.

Možda jer je bilo lako pronaći najdrazu plažu, pekaru, dućan, kino, terasu, joga studio, dvojezičnu knjižnicu, tržnicu, šumu.

Ne pravim se, kao prije, da mi više od toga treba.

I jednog dana kad ću možda sjediti u podzemnoj u Madridu, u mislima ću prolaziti svoj 20 minutni put do posla u Puli. Stepenicama se spustim uz Arenu, prekoračim pješački na rotondi pa nastavim stotinjak metara nogostupom između lovorovog grmlja i mora. Patrik iz Spužva Boba na nadvožnjaku kojem djeca daju 5, mali uspon, škola.

Ipak, morat ću se ponoviti. Ono što Mediteranu manjka, različite su vrste listopadnog drveća i jesen u kojoj ćemo ih neposramljeno pogledavati ogoljene.